Moja kineska godina

MOJA KINESKA GODINA

Vesna Gajišin, master filologije, profesorica engleskog i poslovnog engleskog na MPK već više od deset godina, vratila se iz Kine, gde je provela godinu dana. Pročitajte njen tekst o profesionalnim i turističkim iskustvima u Kini.

Kada sam u jesen i zimu 2015. godine najavila ljudima da planiram 2016. godinu da provedem u Kini, veliki broj njih je reagovao pozitivno, ali i sa obaveznim komentarom kako sam hrabra što sam se na to odlučila. Hrabrost ne ulazi u ovu računicu – potrebna je samo želja i volja. To nisu iste stvari. Oduvek sam želela da posetim Kinu i puno toga sam već bila i pročitala i videla o Kini, njenoj istoriji, kulturi, pa čak sam znala pomalo i kinesko pismo i jezik. Moja želja je uvek bila golema, jer mi je Kina bila bliska srcu, a činila se ipak tako daleko. Međutim, sama želja nije dovoljna da se negde ode ili da se nešto uradi. Za to je potrebna volja. A meni se ona probudila kada sam preko jednog poznanika i bivšeg saradnika na jednom projektu stupila u kontakt sa „lovcima na glave“ (headhunters) u Holandiji, a preko njih onda direktno sa HR (human resources) agencijom u Pekingu, koji su tražili predavače engleskog jezika za rad u Kini.

Naravno, postoji uvek dosta nepoznanica kada treba da se čovek zaposli negde drugde, kada menja sredinu, i to nezavisno od toga da li je u pitanju Kina ili Srbija, ili neka druga sredina. Kakvo će biti radno mesto, kakvi će biti direktori ili menadžeri, kakvi će biti kolege i koleginice…? To ništa ne zavisi od vas, i ne možete uticati na to, niti predvideti situaciju pa se tako pripremiti unapred. Moja priprema je bila čitav moj život.

Radno mesto koje mi je bilo ponuđeno i na koje sam trebala da odem bilo je opisano samo u opštim crtama: znala sam da će me čekati velika promena, ali nisam bila baš sigurna šta ću tačno sve morati da radim. Ja sam zaposlena u MPK od februara 2007. godine. Tada se još nije ni zvala MPK, i bila je viša škola. Par meseci pre nego što sam počela da radim završila sam fakultet, osnovne studije Engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Dakle, iz fakulteta prešla sam na višu školu, kasnije visoku, i od tada radila sam sa studentima, sa odraslim osobama. Nikada nisam radila sa decom, ne u profesionalnom smislu da sam učila decu engleski jezik. Sada, u Kini, trebalo je da radim sa decom: ogromna promena, i ogroman izazov, koji sam prihvatila bez straha ali ipak sa stavom da imam dosta toga da naučim. Da, ja, koja sam išla da pružim znanje, odmah sam u startu rekla da će mi trebati pomoć, da će mi trebati podučavanje. I to nisam rekla samo u sebi, nego sam otvoreno rekla i na razgovoru sa direktorkom škole u koju sam odlazila, a koji smo preko skajpa vodili par meseci pre mog odlaska.

Škola u koju sam išla zove se „Sesame Street English School“, i to je privatni američki program učenja engleskog kao stranog jezika, sa ograncima po celom svetu. „Sesame Street“ je vrlo popularan TV program za decu u Sjedinjenim Američkim Državama, a prikazivao se i u Kini, pa se tako i škola engleskog bazirana na tom televizijskom programu proširila po Kini. Postoje ogranci u raznim kineskim gradovima, a ogranak u koji sam ja trebala da idem – Huangdao ogranak u gradu Ćingdao (Qingdao) – bio je novootvoren, bez ijednog učenika, sa tek oslikanim učionicama, i sa nekoliko kineskih predavača bez mnogo iskustva. Naravno, sve ovo sam saznala zapravo tek kad sam se i fizički pojavila u školi i videla sopstvenim očima šta je i kako je. Ja sam stigla krajem februara 2016. godine, kao strana predavačica koja je trebala da drži dva kursa (početni nivo), po zadatom programu koji nikad ranije nisam radila i to sa decom, sa kojom isto tako nikada ranije nisam radila. Period obuke nije postojao, jer se moralo odmah uskočiti u rad, u takozvane demo-časove (probne časove), kako bi se upisali učenici i oformile grupe. Dobila sam materijal da ga pročitam, dobila sam par saveta (onlajn) od trenera zaduženih za „Sesame Street“ predavače, i dobila sam kineske koleginice koje su trebale da mi pomažu sa decom, koja naravno, kao početnici, nisu znala maltane ni reč engleskog jezika.

Kada u učionici imate dva predavača, bez obzira što je jedan predavač glavni a drugi samo „pomoćni“, oba predavača moraju u svakom trenutku da budu svesni šta se dešava, ko govori šta, čak i ko se nalazi gde, inače može nastati haos, jer postoji opasnost da deca (koja i inače nemaju bog zna kakvu moć pažnje) ne znaju gde da gledaju i koga da slušaju, da budu zbunjena i više nego što se može očekivati, pogotovo što se susreću sa stranim jezikom, koji ne razumeju. To je stresna situacija za sve učesnike, i za predavače i za decu, pa i za roditelje, koji razmišljaju da li da daju velike pare da upišu svoje dete u privatnu školu engleskog jezika. Cilj je da se stres svede na što manji mogući nivo: da deci bude zanimljivo (pa da samim tim zaborave na to da se nalaze u nepoznatoj sredini, pred nepoznatim predavačima, sa nepoznatom decom pored sebe), da roditelji budu zadovoljni, a – na kraju krajeva – da se i predavači opuste koliko god mogu, jer napetost se teško može sakriti, a ako ste vi napeti, deca to odmah osete, pa i oni tako reaguju. Ništa se ovo ne može postići preko noći – uči se kroz praksu, kako se to kaže. Taj prvi period od nekoliko nedelja bio je pomalo stresan, kao što se moglo i očekivati, ali nije trebalo dugo da se nađe pravi recept. Pomoglo je to što smo svi imali isti cilj – da časovi budu dinamični, da privuku decu (i njihove roditelje!) i da mi sami što lakše možemo obavljati svoj posao. Kao glumci koji se pripremaju za pozorišni komad, koleginice i ja smo zajedno uvežbavale i pripremale časove, sa dobrovoljcima kolegama koji su sedeli na malim stoličicama glumeći decu! Nije važno kako stići do cilja, bitno je da se vide rezultati. Treba biti kreativan, fleksibilan, treba znati improvizovati, treba znati „pročitati“ situaciju u trenutku i prilagoditi joj se, treba biti pozitivan i ne očekivati čuda. Sećam se jedne situacije na samom početku mog rada: jedna kineska koleginica, koja je bila vrlo mlada i neiskusna, počela je da plače nakon časa, toliko joj je teško bilo… Potroši se puno energije ponekad, a ne vide se odmah rezultati, jer deca i roditelji odu nakon časa i ne znamo da li će se iko od njih upisati u školu. Stres i emocije su je savladale i morala je da se isplače. U pokušaju da joj pomognem, rekla sam joj tada da ne sme očekivati previše od sebe, od svojih kolega, ili od dece. Ne sme očekivati čudo preko noći. Mora imati strpljenja: prema sebi pogotovo. Mislim da sam u tom trenutku i sama shvatila nešto: da je moje iskustvo, koje sam stekla radeći u MPK sve ove godine, toliko veliko da može da obuhvati bilo kakvu situaciju u kojoj se mogu naći. Ne čudi uopšte podatak da je sad ta koleginica jedna od glavnih predavačica u školi. Uspeh i ostalih kineskih koleginica pripisujem njihovoj volji i želji da uče, da se prilagođavaju, da improvizuju, da budu pozitivne i da ne očekuju čuda. Mislim da smo jedna drugu to sve naučile, zajednički.

Naravno, moje znanje engleskog, kao i predavačko iskustvo, bilo je daleko ispred svih ostalih kolega i koleginica (kako kineskih tako i stranih), i ja sam svo svoje znanje rado delila sa ostalim kolegama, ali mislim da je važno reći da sam i ja puno toga naučila od njih. Sam program i način rada vrlo se razlikovao od onog koji sam ja u praksi pre toga susretala. Pomenula sam već da je u učionici bilo dva predavača – uvek sam imala pomoćnog predavača, zbog toga što je sam nastavni proces tako zamišljen, a i zato što bi u praksi bilo maltane nemoguće raditi sa decom početnicima bez dobrog poznavanja njihovog maternjeg jezika. Istina, učila sam ja osnove kineskog jezika, znala sam kineski koju reč, ali to nije dovoljno – deca moraju imati nekoga kome se mogu obratiti za bilo šta u svakom trenutku. Samim tim, takav način rada – u timu – nije nešto za šta sam imala puno prilika ranije. Sada mogu reći za sebe da zaista umem i mogu da budem dobar timski igrač, a to je stvarno zahvaljujući odličnim koleginicama koje su sa mnom radile godinu dana. Ne treba da čudi ni podatak da smo u tih godinu dana, zajedničkim radom, svi postigli to da od nula učenika škola ima trinaest grupa, oko 130 učenika, i sigurno još više sad, ali toliko je bilo u trenutku kada sam ja odlazila.

No, pre nego što odem iz Kine, moram malo da se osvrnem i na moja iskustva sa putovanja kroz Kinu. Kad god su bili neki neradni dani da sam ih mogla spojiti sa slobodnim danima, išla sam da obilazim Kinu. Nisam naravno sve mogla da vidim; ne mogu opisati koliko je Kina ogromna; ali dosta toga jesam videla i to su mi neke od najlepših uspomena ikada. Grad u kojem sam živela i radila, Ćingdao (Qingdao), nalazi se u provinciji Šandong, na obali Žutog mora, i to je zaista jedan od najlepših gradova, vrlo popularno turističko mesto, ima more, ima planine, ima razne sadržaje, i iako ima oko sedam miliona stanovnika, ne važi za jedan od većih gradova! Naravno, bila sam i u tim „većim“ gradovima (koji su zapravo nezamislivo ogromni) – u Šangaju, u Pekingu. Obišla sam provinciju Šandong: bila sam u rodnom mestu Konfučija, popela se na planinu Tai, jednu od najznačajnijih planina u kineskoj kulturi, kao i u Đinanu, glavnom gradu provincije, gde sam na dar dobila jednu autentičnu kinesku kaligrafiju. Bila sam u Hong Kongu, a skoknula sam i do Seula, u Južnoj Koreji koja se nalazi „preko puta“ Ćingdao grada, na samo sat vremena avionom. Bila sam da posetim i grad Sudžou, koji se još naziva kineskom Venecijom, pošto se nalazi na vodi, i koji je u davna vremena bio poznati centar svile. Odatle sam se uputila na jedno dugo putovanje (48 sati) vozom, Putem Svile, od samog istoka do krajnje severozapadne provincije Kine, Ujgur, i njenog glavnog grada Urumći (Urumqi), koji je takođe bio centar svile i veza sa centralnom i zapadnom Azijom. Posetila sam arheološko nalazište Vojske od Terakote, Kineski Zid, Zabranjeni grad, i mnoge druge lokacije svetske kulturne baštine. Videla sam slatke pande i razne druge životinje koje žive samo u Aziji, i bila oduševljena prirodnim lepotama kojih Kina ima u izobilju. Stajala sam na obali tri mora: Žutog, Istočnog kineskog, i Južnog kineskog. Videla sam reku Jangcengjang (Jangce), žilu kucavicu koja teče kroz ogromno kinesko prostranstvo. Zaista, mogla bih pisati čitav roman o tome šta sam sve videla i doživela – no, mislim da je dovoljno reći da zaista ima šta da se vidi: od arhitekture, muzeja, hramova, do prelepe prirode. Bilo mi je divno, a ako bih morala izdvojiti jednu stvar koja mi i sad nedostaje, moram priznati da je to – hrana!

Kineska hrana nije samo jedna vrsta hrane, niti samo jedan način pripreme jela. Hrana i piće se razlikuju ponekad od grada do grada, a da ne spominjem različite provincije. Kina je ogromna, skoro iste površine kao cela Evropa! Kada pomislimo kolike su razlike u Evropi što se tiče hrane i raznih narodnih kuhinja, slična je situacija i u Kini. To jeste jedna država, ali razlike u kuhinji su često ogromne. Zbog toga mi je uvek nejasno kada ljudi kažu kako ne vole kinesku hranu. To samo znači da su probali možda jedno ili dva jela i na osnovu toga presudili. To je kao kada bih ja probala sos od mirođije i rekla: ja ne volim evropsku hranu! (Zaista ne volim sos od mirođije, uf!) Ali, u kineskoj hrani ima nešto za svakoga, i treba probati razne vrste jela i pripreme hrane, pa tek onda odlučiti šta volimo i šta ne volimo. Neće se svakom svideti specijalitet od insekata ili neka vrsta ribe koje nema u evropskim morima, ali možda ćete se zaljubiti u neke druge morske plodove, posebno pripremljenu piletinu ili pačetinu, pirinač sa povrćem koje pripremaju na poseban način, kineske valjuške od pirinča ili neke dezerte kojih ovde uopšte nema. Neće svako hteti da pojede neko čudno voće koje miriše grozno, i ima vrlo specifičan ukus, ali će se možda oduševiti jednom drugom vrstom voća kojeg takođe nema na evropskim tržnicama, ali koje je stvarno preukusno. Ne pitajte me kako se zovu sve te razne vrste voća i povrća u Kini, znam samo po koje, mada i to samo na engleskom, kako su mi rekli… Često nisam ni znala šta jedem, ni kako se zove neko jelo, ali sam probala, i (ako nije bilo jako ljuto) uglavnom mi se većina stvari svidela. Probala sam takođe i korejsku, tajlandsku i japansku hranu – opet, većina jela mi se svidela, smatram da treba probati sve i ne treba se plašiti „strane“ hrane. Pomislite ovako: milioni ljudi jedu takvu hranu čitavog života; ništa vam neće biti ako samo jedanput probate! Ako vam se ne svidi, nikom ništa. Ali ako vam se svidi, možete otkriti vrlo interesantan svet hrane i ukusa koji vam ranije nije bio dostupan. Zato, ako ikada budete putovali do Dalekog istoka, moj savet je: probajte razne vrste jela. Može se naći vrlo dobra hrana, i to ne samo u skupim restoranima, nego i u običnim restorančićima kojih ima na svakom koraku.

 

Toliko od mene za sada, uživajte u letu, i nadam se da će vas ovaj tekst inspirisati da putujete i otvarate svoje horizonte!

Puno pozdrava,

Vesna Gajišin


Posted

in

by

Tags: